Evaluacija procesa privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj

Hrvatska je 2002. godine provela radikalnu reformu mirovinskog sustava privatizacijom dijela javnog sustava, takozvani II. stup definiranih doprinosa, te uvođenjem i III. dobrovoljnog stupa. Reforma je provedena po modelu Svjetske banke slicno kao i u drugim tranzicijskim zemljama. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, hrvatski je sustav preživio krizu i u njemu nisu poduzimane znacajnije dodatne reforme. U tekstu se tematizira korist i potreba provođenja evaluacija ovako opsežnih reformi kao razvoj politike utemeljene na dokazima. U tom kontekstu, analiziraju se mirovinske reforme u zemljama visegradske skupine (Poljska, Slovacka i Mađarska) gdje je pod utjecajem krize ukinuto obvezno clanstvo u II. stupu. Glede politike mirovinskih reformi, u ovim zemljama na djelu je proces konvergencije. Rasprave o privatizaciji mirovinskog sustava sežu u prvu polovicu 1990-ih, a uvođenjem II. stupa govorilo se o razvoju tržista kapitala, poticanju gospodarskog razvoja, novog zaposljavanja te vecih mirovina. Premda je bilo politickih planova o privremenom zaustavljanju uplata u II. stup, on je preživio krizu. Suocena s manjim mirovinama iz I. i II. stupa za dobrovoljne drugostupase od mirovina iz I. stupa vlada je dala dodatak dragovoljnim drugostupasima koji se vracaju u I. stup. Reformom 2018. znatan dio dodatka imaju i obvezni drugostupasi. Analiza javnog diskursa govori da su glavne dnevne novine dio medijske kampanje obveznih mirovinskih fondova (OMF), zapravo drustava za upravljanje mirovinskim fondovima, i u njima nema mjesta za drugacije misljenje o II. stupu. U tekstu se analiziraju operativni troskovi drustava za upravljanje OMF-ima, dominanta ulaganja u države obveznice cime se povecava javni dug te, imajuci u vidu javne podatke, tranzicijski trosak. Zakljucno se vrednuju dometi mirovinske reforme s nalazima evaluacije koji ukazuju na neodrživost II. stupa te njegovu reformu kao u spomenutim tranzicijskim zemljama.