Modeli logopedske terapije: komparativna analiza hrvatskog i europskog konteksta

Logopedsku terapiju cini niz aktivnosti o kojima je potrebno unaprijed promisljati, a terapijski bi pristupi i modeli trebali pocivati na teorijskim cinjenicama i znanstveno utemeljenim dokazima. U Hrvatskoj jos uvijek manjka istraživanja o nacinima rada logopeda, metodama podrske koje primjenjuju i cimbenicima koji određuju strukturu terapije. U skladu s time, svrha je ovoga rada bila prikupiti spoznaje o terapijskim modelima koji se primjenjuju u radu s djecom s razvojnim jezicnim poremecajem (RJP), a cilj je ispitati zastupljenost izravne i neizravne terapije u logopedskom radu te provesti korelacijsko ispitivanje radi utvrđivanja cimbenika koji utjecu na odluku o primjeni određenoga modela. Rezultati su pokazali da u Hrvatskoj i dalje prevladava izravan model rada te da manji dio logopeda u svoj rad ukljucuje trecu stranu, najcesce roditelje. U tom se smislu logopedi u Hrvatskoj ne razlikuju od onih u Europi. Nije dobivena povezanost između sustava rada i modela pružanja usluga, ali je dobivena granicno znacajna negativna povezanost između veceg radnog iskustva i odabira kombiniranih modela. Nije utvrđena ni povezanost djetetove dobi, vrste i jakosti poremecaja s nacinom rada. Podatci o niskoj zastupljenosti neizravne terapije upucuju na potrebu dodatne edukacije logopeda o njezinim prednostima i nedostatcima te nacinima njezine implementacije. Nepotvrđivanje povezanosti između niza ispitanih varijabli upucuje na potrebu za dodatnim promisljanjem o cimbenicima koji usmjeravaju logopedski rad.