Context of Urban Development through Gardens and Landscape of Zagreb

U planiranju razvoja grada Zagreba, perivoji nikada nisu bili promatrani razdvojeno od građenja i stvaranja grada. Kroz stoljeca, u Zagrebu su sustavno nastajali perivojno- pejsažni prostori koji su se sirili zajedno s gradom. Geneza perivojnih prostora je sukladna razvojnoj epohi i okolnostima u kojoj su se grad i drustvo nalazili i razvijali. U srednjem vijeku uz kuce su se nalazili utilitarni vrtovi, a u renesansno-barokno doba uz samostane te građanske i plemicke kuce nalazili su se vrtovi za odmor i uživanje. Kraj 18. i pocetak 19. stoljeca je razdoblje u kojemu se pojavljuju prvi veliki perivoji – Maksimir i Ribnjak – cijem znacenju i bogatstvu svjedocimo i danas. Sredinom 19. stoljeca stvorena je prostorna uvertira, koja ce na prijelazu stoljeca kulminirati raskosnim i reprezentativnim potezom perivoja – Lenucijevom potkovom. U međuratnom razdoblju ne bilježimo vece perivojno-pejsažne pothvate, vec samo interpolaciju unutar donjogradske blokovske matrice, gdje se integriraju Trg Petra Kresimira i Trg žrtava fasizma. Pedesetih i sezdesetih godina 20. stoljeca izgradnjom Novog Zagreba, nastaje pejsaž temeljen na idejama moderne, ali ti ozelenjeni prostori danas su nedefinirani i nemaju perivojna obilježja. Novi val javnih prostora, odnosno sportskih parkova, donosi nam Univerzijada zahvaljujuci kojoj imamo sportske sadržaje uz Savu – Jarun, Mladost, Hipodrom kao nadopunjeni pejsaž uz rijeku. Danasnje planiranje pokazalo se neefikasnim prema pitanju perivoja i opcenito razvoju grada. Zateceno stanje traži novu urbanisticku paradigmu, a ne razvoj grada kroz detalje i usitnjenu, parcijalnu gradnju, gdje se gubi jasna ideja cjeline i sagledavanje užega i sirega konteksta. Izgradnja stambenih i javnih sadržaja nije popracena izgradnjom javnih prostora (perivoja), cime se zanemaruje bitno – gradotvornost perivoja i parkova. Zagreb danas živi u „povijesnim“ perivojima – na idejama, odlukama i radu nasih prethodnika, koji su nam ostavili perivojnu riznicu grada. Nažalost, nedopustivo je da nismo u bliskoj povijesti i sadasnjosti stvorili nove prostorno-perivojne vrijednosti, vec smo ostali u sitnom mjerilu postojeceg stanja, rjesavajuci sitne probleme. Gradovi su oduvijek ukljucivali pejsažne i perivojne prostore u svoju matricu, nadograđujuci i razvijajuci je kroz povijest te stvarajuci vezu između covjeka, grada i prirode, jer je to conditio sine qua non uspjesnog, logicnog i zdravog razvoja grada.