Diskursi Ranjinina zbornika i njihov jezični izraz

Heterogenost podrijetla pojedinih sastavnica Ranjinina zbornika predmet je razmatranja brojnih proucavatelja starije hrvatske književnosti, pocevsi od prvog izdavaca tog korpusa Vatroslava Jagica. Identificirane su kao neposredni utjecaj Petrarkina Kanconijera, kao izravni utjecaj talijanskog kvatrocentistickog pjesnistva, koje je ujedno imalo funkciju prijenosnika poticaja izvorna kanconijerskoga podrijetla i kao (vecinom posredovani) provansalski utjecaj. Pritom se pretežito nije dovodila u pitanje opravdanost svrstavanja poezije Zbornika pod egidu petrarkizma, premda su neki mlađi istraživaci bili svjesni problematicnosti primjene te oznake na pjesnicke proizvode koji stilskim, dijelom i tematskim odlikama nisu suglasni s petrarkistickim kanonom sto ga je u Cinquecentu definirao Pietro Bembo a potvrdila ga daljnja pjesnicka praksa. Presiroka i neselektivna primjena pojma »petrarkizam« u okvirima ukupne svjetske petrarkologije, nametnula je potrebu njegova redefiniranja. U novije vrijeme na pouzdaniji i produktivniji nacin nastojali su to ostvariti njemacki romanisti gerhard Regn i Klaus W. Hempfer promatrajuci petrarkizam kao semioloski sustav. Na taj nacin, unutar pjesnistva sto se tradicionalno naziva petrarkistickim identificirali su nekoliko pjesnickih diskursa. Kako se petrarkizam vise ne svodi na intertekstualne odnose, tradicionalni pokazatelji gube svoje privilegirano mjesto. Međutim, jezik u svojim mnogostrukim funkcionalnim aspektima nadaje se kao osnovni kod koji omogucuje dostupnost drugih semioloskih sustava. Polazeci od te premise, u radu cemo analizirati korpus Ranjinina zbornika (pretežitim dijelom Menceticeve i Držiceve sastavke), primjenjujuci kategorije njemackih znanstvenika kao kriterij književnopovijesnoga prepoznavanja.