Implementacija prava Europske unije u pravni sustav Republike Hrvatske glede osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila

Sigurnost na cestama jedno je od svakodnevnih životnih pitanja u Europskoj uniji, zbog cega dolazi do izražaja pitanje građanskopravne odgovornosti i naknade stete prouzrocene uporabom vozila, ne samo radi osiguranja minimalnih standarda svim građanima Europske unije vec i radi olaksanja međunarodnog putovanja unutar Unije i omogucavanja brze likvidacije steta, sto može utjecati na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga. Uređenje tih pitanja zapocelo je 1970-ih te je konacno uređeno Direktivom 2009/103/EZ. Da bi konkretna situacija mogla potpasti pod doseg Direktive 2009/103/EZ, važna su tumacenja pojmova "vozilo" i "uporaba vozila". Pojam "vozilo" ukljucuje svako vozilo na motorni pogon koje je namijenjeno kretanju po kopnu i koje se pokrece mehanickom snagom, a koje se ne krece po željeznickoj pruzi, obuhvacajuci i prikljucno vozilo, cak i kada nije spojeno odnosno prikljuceno. Pojam "upotreba vozila u prometu" obuhvaca koristenje vozila u prometu na javnim i privatnim cestama dostupnim siroj javnosti, da tumacenja tog pojma dao je Sud Europske unije u nizu je predmeta (Vnuk, Nuňez Torreiro, Rodriques de Andrade, BTA Baltic Insurance Company, Linea Directa Aseguradora). Ukoliko se utvrdi da je rijec o steti prouzrocenoj uporabom vozila, do izražaja dolaze clanci 18. i 22. Direktive 2009/103/EZ koji određuju dužnosti odgovornog osiguratelja i prava ostecenika. Nakon sto je pokrenut postupak pred nadležnim nacionalnim sudom, taj sud valja utvrditi je li nadležan i, ako jest, koje pravo valja primijeniti. Republika Hrvatska bila je dužna prenijeti Direktivu 2009/103/EZ u nacionalno zakonodavstvo u trenutku ostvarenja clanstva u EU, tj. do 1. srpnja 2013. godine. Materija obveznih osiguranja u prometu, time i građanskopravna odgovornost te pitanje naknade stete u pogledu uporabe motornih vozila u Republici Hrvatskoj regulirani su Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, koji se primjenjuje kao lex specialis i koji je inkorporirao velik broj rjesenja pravne stecevine Europske unije, uz supsidijarnu primjenu Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u clanku 12. uređuje domicilnu situaciju, a u clanku 50. situaciju s prekogranicnim elementom glede građanskopravne odgovornosti i naknade stete prouzrocene uporabom vozila, u kojim odredbama je propisan razlicit rok za izvrsenje obveze osiguratelja, sto može dovesti do narusavanja nacela jednakosti i zabrane diskriminacije, suprotno svrsi Direktive 2009/103/EZ i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Provedba direktive ne zavrsava donosenjem odgovarajuceg propisa ili poduzimanjem drugih mjera vec je relevantna provedba tih propisa i mjera u praksi, usmjerenih cilju koji se direktivom ima postici, sto u konkretnoj situaciji znaci da kod primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu valja njegove odredbe razmatrati sukladno ciljevima Direktive 2009/103/EZ.