Adoption and application of art terms and terminology in north-western Croatia during the 17th and 18th century

Druga polovica XVII. i XVIII. stoljece svjedoce snažnom razvitku umjetnicke produkcije na podrucju sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih sredista, u nekoliko se vecih gradova (ali i u umjetnicki poticajnim okvirima redovnickih zajednica) razvijaju lokalne radionice koje se s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti može smatrati dijelom domace kulturne scene. Na polju slikarstva pri tome se isticu slikarske radionice koje su se od druge polovice XVII. stoljeca javljale u okviru pavlinskoga reda i koje svoj vrhunac dosežu u plodnoj djelatnosti Tirolca Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.). Istodobno, u važnijim gradskim sredistima javljaju se domaci ili udomaceni slikari poput Bernarda Bobica († oko 1695.) u Zagrebu ili Blaža Grubera († 1753.) u Varaždinu. Doprinos crkvenih redova znacajan je i u kiparskoj produkciji u kojoj se pavlinskoj radionici pridružuje i ona Hrvatsko-kranjske franjevacke provincije. Među kiparima – svjetovnjacima isticu se brojni umjetnici, mahom prialpskoga podrijetla i naobrazbe poput Ivana Jakoba Altenbacha (druga polovica XVII. st.), Ivana Komersteinera († 1694./95.), Antuna Reinera († kraj 18. st.), Ivana Adama Rosembergera († 1758.), Franje Antuna Strauba († 1774./76.) i drugih, a sobito je zanimljiva i kiparska radionica koja je tijekom prve polovice XVIII. stoljeca djelovala na dvoru zagrebackoga biskupa Jurja Branjuga (1723. – 1748.). U formiranju kulturne scene, umjetnicima svakako treba pribrojiti narucitelje – pripadnike drustvenih elita – rast cijega likovnoga senzibiliteta prati ali i potice i usvajanje niza (leksickih) pojmova povezanih s likovnom umjetnoscu. Promatrajuci iz danasnje perspektive umjetnicka djela XVII. i XVIII. stoljeca, te osobito promisljajuci udio donatora odnosno narucitelja prirodno se je zapitati u kolikoj je mjeri njihova uloga bila predodređena ili ogranicena sposobnoscu konkretizacije vlastitih umjetnickih iskustava koja se – za predpostaviti je – ocitovala u usvajanju i primjeni novih termina odnosno pojmova. Osim u ugovorima o izradi pojedinih umjetnickih dijela u kojima se uz prevladavajuci latinski susrecu i njemacki, talijanski ali i hrvatski tekstovi, ovaj je pojmovni razvitak moguce ponajbolje pratiti u povijesnim rjecnicima – svjedocanstvima leksikografskih i filoloskih napora dvaju baroknih stoljeca.