Psihosocijalna prilagodba na amputaciju donjih ekstremiteta

Cilj ovog kvalitativnog istraživanja bio je steci detaljniji uvid u psihosocijalnu prilagodbu na amputaciju donjih ekstremiteta osoba koje svakodnevno koriste protezu u hrvatskom kontekstu. Pritom smo željeli saznati njihova iskustva, identificirati cimbenike koji utjecu na psihosocijalnu prilagodbu, te utvrditi javlja li se kod osoba s amputacijom donjih ekstremiteta posttraumatski rast. U istraživanju je sudjelovalo sveukupno devet osoba s podrucja Grada Zagreba i Zagrebacke županije, kod kojih je amputacija rezultat nesrece ili dijagnoze maligne bolesti. Podaci, dobiveni polustrukturiranim intervjuom, govore u prilog uspjesnoj psihosocijalnoj prilagodbi na amputaciju. Cimbenici koji tome doprinose su kvalitetan i razvijen sustav socijalne podrske, visoko funkcionalno i estetsko zadovoljstvo protezom, određene karakteristike osobnosti i aktivne strategije suocavanja s traumatskim događajem, kao sto su pronalazak znacenja, silazna socijalna usporedba, prihvacanje, kognitivno restrukturiranje, optimizam, nada, samoefikasnost, usmjerenost ka ostvarenju ciljeva, te koristenje humora. Percipirana ili stvarna socijalna stigma, nezaposlenost, fantomska bol, nedostatak informacija vezanih za postoperativnu prilagodbu na život poslije amputacije, te izostanak psihoedukacijskih i psiholoskih intervencija negativno utjecu na proces psihosocijalne prilagodbe na amputaciju. O posttraumatskom rastu izvjestavaju samo sudionice istraživanja i to najcesce vezano za podrucje jacanja osobne snage, vrijednosti i mogucnosti, te pridavanja vece važnosti životu.