Silviculture of Black Pine (Pinus nigra J. F. Arnold) Forests in the Croatian Mediterranean

Mediteransko podrucje Republike Hrvatske obuhvaca Istru, Kvarner, Hrvatsko primorje i Dalmaciju, a prostire se na povrsini od 15.389 km2 ili 27% kopnenog dijela teritorija. To je prostor koji ima izuzetnu nacionalnu vrijednost i koji se razvija pod specificnim prirodnim uvjetima, bitno razlicitima od kontinentalnoga dijela Hrvatske. Fitogeografska razdioba dijeli sume hrvatskog Mediterana na litoralni i montanski vegetacijski pojas. Litoralnom pojasu u orografskom smislu pripada sumska vegetacija razvijena na prostoru od morske razine do nekih 250 m nadmorske visine na sjeveru ili približno 600 m na jugu. Sastoji se od tri vegetacijske zone: 1) stenomediteranske zone suma alepskoga bora (dijelovi južnodalmatinskih otoka), 2) eumediteranske zone suma hrasta crnike (južno priobalje Istre s otocima, neki sjevernojadranski otoci, priobalje i otoci Dalmacije), 3) submediteranske zone suma hrasta medunca (unutrasnjost Istre, Kvarner, Hrvatsko primorje, unutrasnjost Dalmacije). Mediteransko-montanski pojas obuhvaca podrucja vecih nadmorskih visina i pruža se do granice s kontinentalnim sumama. On se dijeli na: 1) hemimediteransku vegetacijsku zonu na visim dijelovima jadranskih otoka (iznad 400 – 600 m n. m.) s vazdazelenom vegetacijom suma hrasta crnike, 2) epimediteransku vegetacijsku zonu na visim dijelovima primorskih Dinarida (iznad 250 – 300 m na sjeveru ili 600 – 800 m na jugu) s listopadnom vegetacijom suma hrasta medunca. Sumska zemljista hrvatskog Mediterana se prostiru na povrsini od 747.000 ha od cega je suma 662.000 ha, a golih sumskih povrsina 85.000 ha. Najrasprotranjenije su sume submediterana na povrsini od 457.000 ha i sume eumediterana na 120.000 ha. Prostor Mediterana vrlo je rano bio naseljen. Nije stoga cudno sto su sume bile izložene tisucljetnim degradacijskim procesima (nekontrolirane sjece, brst, ispasa, požari), pa su temeljne sumske sastojine hrastova crnike i medunca gotovo nestale. Sastojine hrasta crnike degradirane su do degradacijskih stadija makije i gariga, sastojine hrasta medunca do sikare i sibljaka, a kao konacni rezultat degradacijskih procesa rasprostranjen je goli krs. Na njemu se prirodno (progresivnom sukcesijom) ili umjetno (posumljavanjem) obnavljaju ponajprije borovi. Crni bor je glavna pionirska vrsta drveca u submediteranskoj, hemimediteranskoj i epimediteranskoj vegetacijskoj zoni. U submediteranskoj i epimediteranskoj zoni tvori sumu crnoga bora i crnoga graba (Ostryo-Pinetum nigrae Trinajstic 1999) rasprostranjenu na Velebitu i Dinari, te endemicne sumske zajednice crnoga bora na dolomitima (Euphorbio triflorae-Pinetum nigrae Trinajstic 1999) kod Grobnickog polja, i sumu crnoga bora i musmulice (Cotoneastro tomentosi-Pinetum nigrae Horvat 1938) na prostorima Velike i Male Paklenice. U hemimediteranskoj zoni tvori sumske sastojine dalmatinskog crnog bora s crnikom (Querco ilicis-Pinetum dalmaticae Trinajstic 1986) i sumu dalmatinskog crnog bora s resikom (Erico-manipuliflorae-Pinetum dalmaticae Trinajstic 1986), na Bracu, Hvaru, Korculi, Peljescu, od 450 do 750 m n. m.. U pretplaninskom pojasu Biokova, na nadmorskoj visini 800 – 1500 m, opisana je suma dalmatinskog crnog bora s klecicom (Junipero sibiricae-Pinetum dalmaticae Domac /1962/ 1965). Osim sastojina prirodnog postanka, u sumama hrvatskog Sredozemlja rastu i sumske kulture crnoga bora. Prva organizirana posumljavanja ovom vrstom drveca obavljena su u drugoj polovici 19. stoljeca na submediteranskom i epimediteranskom podrucju Velike Kapele i Velebita. Posumljavanje je organizirala posebna ustanova koja za tu svrhu osnovana 1878. godine u Senju. Sadnice su proizvedene u prvom sumskom rasadniku, osnovanom 1879. godine. Te sumske kulture crnoga bora do danas su poprimile karakteristike prijelazne sume. Predstavljaju prvorazredne objekte za istraživanja meliorativnih ucinaka i metoda konverzije. Posumljavanje sredozemnih krskih goleti crnim borom je prvi korak u zaustavljanju degradacije i stvaranju sumskoga tla. Nužno je tijekom ophodnje njegom podici sastojinu koja ce biti nositelj stabilnog, bioraznolikog i produktivnog sumskog ekosustava. Njega borovih suma obuhvaca: zastitu od razlicitih stetocina (biljaka, životinja) i drugih nepovoljnih ekoloskih cimbenika (suncožar, isusivanje, požar), obradu i zastitu tla, popunjavanje, ciscenje (negativnu selekciju), prorjeđivanje (pozitivnu selekciju) i primjenu drugih postupaka koji trebaju povecati kvalitetu, proizvodnju i stabilnost sastojina (rezanje grana). Pod borovim sastojinama tlo postupno poprima znacajke koje omogucuju pojavu elemenata klimatogenih sumskih zajednica. S vremenom se pojavi podrast kojega cine vrste drveca meduncevih sumskih zajednica. Sve obicno traje od jedne (60 – 80 godina) do dvije generacije ili ophodnje borovih sastojina, sto ovisi o stanisnim uvjetima. Kada se pod borovom sastojinom formira sumsko tlo, vise nema uvjeta za njegovo prirodno pomlađivanje. Hrast medunac u zajednici sa svojim pratiocima postaje konkurentniji. Tada borovi prostor za svoje sirenje nalaze na drugim degradiranim terenima, primjerice na golom krsu, opožarenim i napustenim poljoprivrednim povrsinama. Takvih povrsina nalazimo u okolisu sumskih sastojina, a cesto i u njihovoj nutrini, na pljesinama gdje proces stvaranja sumskog tla nije zavrsen. Ovisno o opisanim stanisnim prilikama, sastojinu crnog bora se može prirodno obnoviti u kratkom pomladnom razdoblju, oplodnim sjecama, rubnom sjecom ili konverzijom prevesti u mjesovitu sastojinu hrasta medunca s pratilicama. Konverzija se obavlja u zreloj dobi borovih sastojina, kada su ispunjeni strukturni i stanisni preduvjeti. Postupak ukljucuje oplodne sjece, najbolje na malim povrsinama, obicno uz kombinaciju prirodne i umjetne obnove. Žir ili sadnice treba unositi tijekom oplodnih sjeca, nakon pripremnoga sijeka. Za umjetnu obnovu sastojina hrasta medunca propisano je 10.000 – 15.000 sadnica po hektaru ili 500 – 700 kg žira po hektaru u slucaju sjetve ili 250 – 450 kg žira po hektaru u slucaju sadnje.