Mogućnosti unapređenja socijalne politike u smanjivanju siromaštva djece : perspektiva ključnih dionika

Polazeci od analize koja je pokazala raskorak između smjernica Europske unije, nacionalnih strategija i programa socijalne politike te konkretnih postignuca u suzbijanju siromastva i socijalne iskljucenosti djece u Hrvatskoj, cilj ovog rada bio je produbiti razumijevanje okolnosti koje pridonose ili otežavaju djelotvornost socijalne politike u borbi protiv siromastva djece te mogucnosti unapređenja drustvenog djelovanja u ovom podrucju. U istraživanju je sudjelovalo 13 kljucnih dionika namjerno izabranih s obzirom na ocekivanu kompetentnost za temu i iskustvo: 7 dužnosnika ili visoko pozicioniranih strucnjaka na razini državnih tijela ili razini tijela lokalne uprave i samouprave, 3 celne osobe uglednih udruga i 3 nezavisna eksperta. Podaci su prikupljeni metodom polustrukturiranog intervjua. Analiza je pokazala da postoji visoko slaganje kljucnih dionika oko nedostatka sustinskog (politickog i drustvenog) interesa za siromastvo djece i neuspjesnosti socijalne politike u smanjivanju siromastva djece te je naglasena potreba promjene socioekonomskog okruženja, strateskog okvira, postojecih javnopolitickih praksi, kao i potreba za drustveno odgovornim djelovanjem te preuzimanjem odgovornosti svih drustvenih dionika u prevenciji i smanjivanju siromastva djece. Nalazi su raspravljeni u sedam kljucnih tocaka. Prva se odnosi na nužnost sagledavanja siromastva iz perspektive prava djeteta i promicanja dobrobiti djece. Nakon kritickog osvrta na pokazatelje neuspjesnosti socijalnih politika u suzbijanu siromastva djece, posebice izostanka multidimenzionalnog i sveobuhvatnog pristupa rjesavanju problema siromastva djece, zastupamo integrirani nasuprot fragmentiranom pristupu siromastvu djece. Posebna pozornost je posvecena kljucnoj ulozi države i nužnosti odmicanja od diskursa zlouporaba socijalnih prava prema preusmjeravanju fokusa na važnost ranih ulaganja i preventivnih programa. S tim je povezano i zagovaranje preventivne uloge odgojno-obrazovnih institucija koje bi trebale cim prije prihvati svoj dio odgovornosti, kao i jacanje uloge organizacija civilnog drustva u prevenciji i olaksavanju siromastva djece. Kao posljednje naglasena je nužnost sustavnih evaluacija postojecih socijalnih politika i djelovanje na svim razinama utemeljeno na podacima i znanstvenim spoznajama. Zakljucno je naglasena i prilika aktualne Vlade RH da preokrene nepovoljne trendove i razvije integrirani pristup siromastvu djece.