Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otocje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasicnom rimskom i kasnoantickom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajuci pregled dosadasnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otocje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznosenja dosadasnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalistu Josipa Lucica kako je Dubrovnik vrlo rano, vec od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Pocetke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smjesta na sam kraj 8. i pocetak 9. stoljeca te ih povezuje sa srodnim rjesenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoci o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istocnojadranskih sredista Bizantske Dalmacije. Sljedecu fazu graditeljske i pratece klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smjesta gotovo stoljece kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeca, nalazeci cvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromanicku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojacanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na sirem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira sirokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloskih znacajki kamene skulpture. Sljedecu, trecu znacajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smjesta od kraja 11. do sredine 12. stoljeca, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s opcim stilskim promjenama na južnodalmatinskome podrucju, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi siri pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomicno sacuvani u nekima od njih. Zahvaljujuci upravo analogijama sa zidnim slikama sacuvanima i otkrivenima u staroj dubrovackoj katedrali te cinjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Kolocepu i Sipanu spominju kao kanonicki patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovackih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grcki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opsirnim kataloskim jedinicama strukturirano osvrce na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavastvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladnickom nizu Biblioteka: Proslost i sadasnjost, knjiga 49.