Starenje stanovništva i održavanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi

Studija „Starenje stanovnistva i održavanje primjerenog životnog standarda u trecoj životnoj dobi“ jasno je pokazala da ce primjerenost mirovinskih primanja znacajno ovisiti o privatnim izvorima financiranja. Zbog toga ce biti potrebno razviti individualnu odgovornost u planiranju stednje za starost, kao i drustvenu odgovornost svih dionika u povecanju „penzijske pismenosti“ (engl. pension literacy), odnosno informiranosti stanovnistva. To je osobito važno za zemlju u kojoj je demografsko starenje stanovnistva vec zapocelo, a nastavit ce se u buducnosti smanjivanjem populacije u radnoj dobi i povecanjem omjera ovisnosti starije populacije. Zbog takvih demografskih promjena, može se ocekivati da neto stope zamjene, kao omjer primanja iz obaveznih mirovinskih izvora i primanja iz radnog odnosa, nece biti dovoljne za dostizanje primjerenog životnog standarda u trecoj životnoj dobi. Projekcije starosnih mirovina za hipotetske slucajeve danasnjeg dvadesetpetogodisnjaka, tridesetogodisnjaka, tridesetpetogodisnjaka i cetrdesetogodisnjaka potvrđuju da ce neto stope zamjene (u godini 2050., 2045., 2035., odnosno 2030., u trenutku njihovog umirovljenja) biti na nižoj razini nego sto su danas za starosnu mirovinu. Zbog toga ce povecanje neto stopa zamjene i poboljsanje primjerenosti mirovinskih primanja ovisiti o svakom pojedincu i njegovom riziku izbora financijskih opcija iz privatnih izvora pomocu kojih ce održavati primjerenost svojih mirovinskih primanja. Drugim rijecima, za primjerenost mirovinskih primanja od ciljanih 50 i 70 posto neto stopa zamjene jednim dijelom je odgovorna država i njen mirovinski sustav, a drugim dijelom je odgovoran svaki pojedinac za sebe. Analiza sadasnje situacije o stednji za mirovinu u Hrvatskoj pokazuje da veliki dio ispitanika iz slucajnog reprezentativnog uzorka populacije ne poznaje ili vrlo slabo poznaje dodatne oblike stednje za starost. Ispitanici koji stede (ili su stedjeli) za mirovinu to najcesce rade u gotovini i bankarskim depozitima, a aktivni ispitanici dodaju tome i životna osiguranja. Treci dobrovoljni mirovinski stup nije zadobio povjerenje ispitanika ili ga uopce ne poznaju kao oblik stednje. Planiranje stednje za starost je nisko, a znacajno ovisi o informiranosti i povjerenju u razlicite oblike stednje. Najprimjerenijim oblicima stednje za ugodan život u mirovini smatraju se: nekretnine, životna osiguranja i bankarski depoziti. Ispitanici su svjesni potrebe za dodatnim privatnim mirovinskim primanjima, no problem je u tome sto ih vide u honorarnom radu i poljoprivredi, sto podrazumijeva dobro zdravlje koje mogu i ne moraju imati u trecoj životnoj dobi. Svi ispitanici „priželjkuju“ znatno vece omjere zamjene nego sto ih objektivno mogu ocekivati na temelju obavezne mirovinske stednje, pa cak i na temelju dosadasnje dodatne privatne stednje. Buduci da informiranost i povjerenje uvjetuju planiranje stednje za trecu životnu dob, može se sa prilicno velikom sigurnoscu pretpostaviti da bi sustavna nacionalna edukacija o „penzijskoj pismenosti“ potaknula planiranje stednje za trecu životnu dob.