Living Croatian Language in the Glagolitic Singing of the Zadar Archbishopric

Izložena tema postavlja tri problema o kojima raspravlja ovo priopcenje: 1. Kako je živi hrvatski jezik u pojedinim oblicima katolickog bogoslužja na zadarskom podrucju mogao biti liturgijski jezik unatoc tomu sto je Tridentski koncil zabranio uporabu živih jezika u liturgiji? 2. Kako je živi jezik u izvedbama puckih pjevaca, ali i pojedinih seoskih svecenika (popova glagoljasa) pridonio glazbenom oblikovanju liturgijskih i paraliturgijskih tekstova? 3. Kako obrazložiti cinjenice da se hrvatski tekstovi pojedinih citanja (lekcija, stenja), npr. Iz Razlaganja svetog Augustina biskupima o psalmima, ne samo u zadarskoj nadbiskupiji nego i drugdje pjevaju razlicitim varijantama napjeva koji su - prema novijim istraživanjima talijanskih muzikologa - vrlo slicni odgovarajucim oblicima tradicijskoga puckog crkvenog pjevanja u sjeveroistocnoj Italiji, zvanog "canto patriarchino" prema nekadasnjoj akvilejskoj patrijarsiji? Raspravljanje o navedenim problemima indirektno otvara i mogucnost postavljanja pitanja o daljnjoj utemeljenosti priznatog i prihvacenog naziva "glagoljasko pjevanje" za ono tradicijsko crkveno pucko pjevanje koje se na živom hrvatskom jeziku u Dalmaciji razvijalo od 17. stoljeca do druge polovice 20. stoljeca