The Parts of the Mass Ordinary in Glagolitic Chant as the Examples of Plain Polyphony in Northern Dalmatia

Svojim se nazivom glagoljasko pjevanje jasno razlikuje od staroslavenskog crkvenog pjevanja pod kojim se terminom u svijetu redovito razumijeva crkveno pjevanje istocnog obreda, rusko, bugarsko, srpsko i makedonsko. U sirem smislu ono zahvaca svekoliko od davnine uobicajeno pjevanje svecenika i laika (solista i skupina), liturgijsko, paraliturgijsko i drugo crkveno pjevanje, i to zapadnog obreda koje je u svojim pocecima proizaslo iz crkvenoga pjevanja na crkvenoslavenskom jeziku. U napjevima je - osim elemenata istocnog, bizantskog crkvenog pjevanja i osobina zapadnog, rimskog gregorijanskog korala kao i drugih oblika crkvenoga pjevanja - prihvatilo i znacajke svjetovne vokalne folklorne glazbe onih užih geografskih podrucja na kojima se razvijalo - u Istri, na kvarnerskim otocima, u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji. Unatoc lokalnim razlikama, glagoljaski su napjevi pretežno dvoglasni, povremeno i viseglasni, opseg im je uglavnom manji od sekste (i septime), a ritam pretežno slobodan. U pogledu glazbenih osobina vecinom su pristupacni i prosjecnim pjevacima, sto pokazuju i tri priložena notna zapisa pjevanih nepromjenljivih dijelova mise iz zadarskog podrucja