Ustavne granice delegacije normativnih ovlasti neovisnim upravnim tijelima

U svjetlu sve cesceg preispitivanja ustavnopravnog statusa hrvatskih neovisnih regulatora nužno je pobliže razmotriti ustavne granice delegacije normativnih ovlasti takvim tijelima te utjecaj tih granica na njihov položaj u strukturi državne vlasti. Neovisni regulatori jedina su politicki neodgovorna tijela unutar hrvatskog upravnog sustava kojima je delegirana ovlast za donosenje podzakonskih propisa. Radi se o tijelima koja nisu hijerarhijski podređena niti formalno odgovaraju ustavnom nositelju izvrsne vlasti, dok im zakonodavac istovremeno ostavlja određenu razinu diskrecije u provedbi propisa koje sama donose. Određivanje granica delegacije normativnih ovlasti takvim tijelima, odnosno dopustenog opsega diskrecije u vrsenju delegiranih ovlasti, ustavnopravna teorija nedvosmisleno veže uz ostvarivanje nacela diobe vlasti, narodnog suvereniteta, demokracije i vladavine prava. O tome ovisi i opseg normativnih ovlasti koje zakonodavac može delegirati neovisnim upravnim tijelima te ukupan položaj tih tijela u strukturi državne vlasti. U ovom radu nastoje se jasno izložiti ustavne granice delegacije normativnih ovlasti neovisnim upravnim tijelima u anglosaksonskom i kontinentalnom pravnom sustavu na nacin kako one proizlaze iz pozitivnih ustavnih norma, ustavnosudske prakse i prevladavajuce ustavne doktrine. Posebna pozornost posvecena je primjerima iz SAD‑a i Njemacke jer te države predstavljaju suprotne pristupe uređivanju sustava regulatornih tijela i njihovih ovlasti. Zakljucno se analizira specifican hrvatski model regulatorne agencije i ustavnopravne dvojbe koje uzrokuje te se nastoje predložiti konkretna normativna rjesenja tih dvojba.